Filip Šimunović: Marion

Krenuo sam rano da izbjegnem vrućinu ali sam, zamišljen, prebrzo hodao. Nakon pola sata hoda uzbrdo morao sam se uspinjati velikim stepenicama tako da sam jedva disao dok sam gurao teška ulazna vrata Fakulteta.

Ušao sam u atrij, a tu sam već znao što me očekuje: hladnoća, tišina, polumrak i sumnjičav pogled biste Osnivača Fakulteta. U portirnici je sjedila sestra Albertina iz ambulante, ali kao stara i bolesna žena. Gledala je ispred sebe i polako treptala otežanim očnim kapcima. Približivši se, vidio sam da joj je desni kut usana obješen, a desni očni kapak spušten. Tek kada sam kretanjem presjekao crtu njenog pogleda podigla ga je do moga lica.

Između dva polukružna stepeništa koja su zaokruživala ulaz u veliki amfiteatar odabrao sam desno. Znao sam da na prvom katu treba uzeti lift i odvesti se do Dekanovog potkrovlja. Nisam to nikada prije učinio pa sam, ušavši, pažljivo povukao vrata za sobom. Stranice lifta su bile ograđene s nekoliko dasaka, taman toliko da čovjek ima osjećaj gdje prestaje lift a gdje počinje provalija. Pritisnuo sam jedino dugme.

Lift se ipak pouzdano uspinjao. Smirio sam se i počeo promatrati kolosalnu zgradu koja me je okruživala. Spiralno stepenište je vijugalo oko mene kao da sam u utrobi neke zvijeri. Svjetlo je u tračcima ulazilo kroz prozore i lomilo se na zavojima stepenica, s kojih se, kroz vrata od masivnog drva, moglo ući u predavaonice i radionice. U napetoj tišini ogromnog prostora povremeno se čulo škripanje vrata koja su se negdje otvarala ili zatvarala i Albertinino glasno mumljanje, koja je, izgleda, nakon svoje bolesti ostala i gluha. Nikada ranije nisam imao priliku vidjeti unutrašnjost Fakulteta iz ove perspektive.

Dok sam tražio znake života pogled mi je zapinjao na zastakljenim otvorima iznad vratā, sve dok nisu potpuno zaokupili moju pažnju. Sliku po sliku i zvuk po zvuk, naučio sam gledati unutra. Iz lifta sam mogao vidjeti unutrašnjost svake prostorije, a iz samih prostorija nije bilo moguće gledati vani – prozori iznad vrata su iznutra bili ogledala u kojima su oni unutra vidjeli jedni druge.

Tako se pokazalo da Fakultet nije bio prazan. U jednoj od radionica bio je dječak. Teško je bilo procijeniti njegove godine jer je radio ozbiljno i koncentrirano, ali kako je još imao glatke obraze nije mogo imati više od šesnaest, sedamnaest godina. Pipetirao je male volumene u ploču sa 96 bunarića i mislio na svoj rad. Riječ je bila o alternativnim varijantama transkripta za neki gen i dječak je u svojoj glavi vidio rezultate, radove, nastupe na kongresima, lijekove protiv bolesti… Jesam li sam ja ikada tako razmišljao? Nisam se mogao sjetiti.

U jednoj od učionica sam prepoznao Klausa! On je predavao, što bi drugo, o glioblastomu mozga, i govorio o tretmanu s matičnim stanicama. Samo što je i on, mada još uvijek atletske figure opsjednutog sportaša, ostario, pa u njegovim pokretima više nije bilo brzine, a njegovom govoru je nedostajalo snage. Studenti su bili starci, njih pet-šest, u klupama po dvoje. Jedan je zaspao i glasno hrkao, a drugi ga je nabadao u leđa štapom za hodanje da ga probudi. Klaus je govorio o vlastitim istraživanjima koja su i dalje bila vrhunska. Čuo sam njegove riječi, ali sam također čuo tiši zvuk koji, kao da je izobličen u jekovitoj utrobi Fakulteta, dolazio do mene. Kao i kod dječaka u prethodnoj sobi, zgrada kao da mi je govorila o čemu Klaus misli. Razmišljao je o svojoj ženi koja je imala miomatozu uterusa i koja je prošloga dana bila hitno operirana zbog akutnog abdomena, koji je izgleda bio uzrokovan nekrozom jednog od tih mioma. Zbog posla je i inače provodio vrlo malo vremena s njom, a sada nije znao da li će preživjeti. Vjerojatno hoće, mislio je, ali s kakvim poslijedicama? Razmišljao je kolika je vjerojatnost da baš njegova žena ima miom s dugom peteljkom, koji može rotirati oko svoje osi i dovesti do tako teške komplikacije.

Kako se lift penjao morao sam leći na pod da bi čuo što više Klausovih misli (zanimalo me je da li će pomisliti na nekoga od nas, iako njegovo mišljenje o nama već dugo nije tajna) tako da sam sklupčan, s licem na podu, doveden u potkrovlje.

Ispao sam iz lifta i našao se pred tajnikom. Ispravio sam se, popravio kravatu i stavio ruku na bolni desni obraz. Hrapavi pod lifta je iritirao svježe obrijano lice. Tako spetljan promrmljao sam pozdrav i rekao da me Dekan očekuje. Nije me iznenadilo kada sam prepoznao Gregora: sjedio je nepomično na svome mjestu, odjeven kao i uvijek u tamno odijelo, ćelav, mršav, s okruglim naočalama. Postalo je jasno da je Dekan naš šef.

– Profesor Vas očekuje. Izvolite.

Zahvalio sam se oštro klimnuvši glavom. Gregor je bio nezainteresiran kao i uvijek i to me je kao i uvijek nerviralo, ali nisam imao vremena za ljutnju.

Ušao sam u ured.

– Evo ga! Naša zvijezda i ponos! – vikao je zalupivši teške korice knjige u kojoj je pisao. – Sjedite, molim Vas, sjedite, odmorite se!

Namještajući se na drvenu stolicu pitao sam se kako li to samo izgledam kada mi šef nudi da se odmorim.

– Hvala što dolazite ovako kasno. Većina se odmara u ovo vrijeme.

– Hvala Vama. Drago mi je da mogu pomoći. – Jedini prozor u uredu gledao je na gradić, luku i na more. More i nebo su bili crni, napolju je bila mrkla noć bez i jedne zvijezde. U gradu je gorjelo pokoje svjetlo. Trgnuo sam se kada sam čuo kako se vrata iza mene naglo otvaraju, ali sam se uspio dovoljno pribrati da se ne okrenem. Tajnik je spustio dvije šalice čaja pred nas i izišao. Šef je u bijelom mantilu i sa debelim vratom koji je stršao iz okovratnika košulje izgledao kao i inače – kao napuhana žaba. Bio je u jednom od dobrih raspoloženja.

– Kako ste kolega? Kako napreduje Vaš rad?

Srknuo sam vruću tekućinu i odložio šalicu.

– Odlično, hvala. Trenutno pokušavamo dobiti prve rezultate s novim modelom stimulacije maloga mozga, da možemo zatražiti financiranje za projekt. – Dobro se sjećam da sam rekao: «stimulacija maloga mozga». Potpuna glupost.

– Bravo, bravo…

– Profesore?

– Izvolite.

– Vaš lift…

– Da, – nasmijao se, – star je, zar ne? Bojali ste se za vlastiti život, tako reći. Svi koji dođu do mene kažu isto. Iako, to se događa rijetko. Ranijih godina sam stalno imao posjetu, a sada primam samo one koje stvarno zaslužuju moje vrijeme. Lift izgleda razlupano i razumijem Vašu brigu ali, uvjeravam Vas, nema prostora za zabrinutost. Lift su na samom početku dizajnirali i sagradili najbolji inženjeri našeg otoka.

– Nisam ni sumnjao. – Srkao sam vreli čaj iako su mi se usta još uvijek pržila i nije mi uopće bilo do čaja. Zapravo mi nije bilo ni do čega.

– Dobro. – Stari je ustao i u par koraka došao do prozora. Zagledao se u daljinu, u crninu mora i neba. Postajao je dremljiv, lagano je povlačio dim cigarete i dugo gledao u daljinu, kao da tamo ima nečega. Meni je odgovaralo da što manje govorimo. Onda je rekao, ne okrenuvši se, tako tiho da sam morao zadržati dah da nešto ne propustim:

– Vi znate u čemu je stvar?

– Da, čuo sam… otprilike, ali nisam saznao ništa pobliže o slučaju.

Okrenuo se prema meni i blago nasmiješio. – Kolega, Vi ste izvanredan znanstvenik.

Nisam ništa rekao. Što da kažem na tako nešto?

– Vi ste izvanredan znanstvenik, i imate sposobnost motivirati druge. Da pronađu granice svojih sposobnosti. I da ih pomaknu dalje. Uz Vas se i gospodin Santos izvanredno razvio. Vi ste izvanredan kandidat za predstojeći zadatak. – Promatrao sam kako gasi cigaretu, pažljivo dodirujući dno mramorne pepeljare. Tup, tup, tup. – Dajte da govorimo kao dva inteligentna čovjeka. Moja inteligencija me polako napušta, – odmahivao je rukom pokazujući kako ga inteligencija napušta i ide negdje u pravcu mora, – ali zato ste Vi tu. Mlada generacija. Stvar je jednostavna.

– Gospodin profesor Valjean, kako znate naš gradonačelnik, povjerio mi je svoju Marion. Želio je da, kao i toliki izvrsni ljudi, pohađa naš Fakultet. Problem je u tome što je gospođica ovdje već godinu dana, i ne samo što nije napravila nikakav pomak u svojoj karijeri, nego ga neće ni napraviti. A znate li zašto? – Nisam znao. – U glavi nema ništa drugo osim muzike. Stalno misli o nekakvim simfonijama, koncertima, sasvim svejedno, bilo o čemu samo da je muzika!

– Oprostite Profesore…

– I kada netko u glavi ima takve stvari, kako da se koncentrira na rad? Vi ste uvijek bili najprimjereniji u svojoj generaciji. Ali današnji momci, kolega, oni već u prvoj godini objavljuju članke! Od najmlađih godina su već potpuno fokusirani. A Marion…

– Profesore! Oprostite!

– Da, izvolite.

– Kako točno znate što je u njenoj glavi?

– Gospodine Rosenthal, – rekao mi je stari mrtav-hladan – ne pričajte gluposti. Kako to mogu znati? Kako netko može znati što je u nečijoj glavi? Znam tako što ona govori o tome i što stalno nešto pjevuši i mumlja. Njen otac je na rubu pameti! Vi ste nam posljednja nada. Ja mislim da je Marion neupotrebljiva. Njen otac to ne želi prihvatiti. Razumijem ga. Budući da smo stari prijatelji dajem joj posljednju šansu, a ta šansa ste Vi. Je li jasno? – Izgovarajući te rečenice vratio se za stol i počeo oštriti olovku.

– Jasno.

– Provedite vremena s njom, razgovarajte, inspirirajte. Odvratite je od besmislica i dajte nekako je.. Vidite da postane produktivna. – Otvorio je knjigu u kojoj je pisao i počeo listati stranice. Podigao je pogled do mene posljednji put. – Inače se bojim da će se pokazati da sam u pravu.

Spuštajući se liftom bio sam preumoran da promatram studente. Do mene su ipak dolazili zvukovi onoga o čemu su studenti razmišljali: netko je grozničavo računao, jedan drugi je upravo dobio odgovore urednika na članak koji je želio objaviti i strašno je psovao na nekom jeziku, u jednoj sobi se čulo grozničavo stenjanje ljubavnika, jedan student je razmišljao o smrti, a jedan o ljubavi. A iz jedne od soba, negdje pri kraju vožnje, čule su se nezainteresirane klavirske note jednostavne melodije.

Ispao sam iz mraka na vrućinu bez hlada.

***

Sljedećeg sam dana otišao do Marion.

Sjedila je u jednom od ureda na jedanaestom katu priključenih jednoj od radionica. Kada sam ušao, skočila je na noge kao da će mi potrčati u zagrljaj. Ipak to nije učinila, nego je zastala i upijala me sjajnim zelenim okicama. Plava kovrčava kosa joj je pala preko lica i ona ju je zabacila, kupajući me najljepšim mirisima koje je moguće zamisliti. Naša Marion je bila privlačna cura, to se mora priznati.

Kada sam počeo govoriti o njenom radu njene oči su izgubile sjaj. Listala je stranice dnevnika rada. Mirno sam pušio cigarete i puštao je da govori, a ona mi je pokazivala nizove uredno nacrtanih grafikona i tablica ispunjenih čitkim ženskim rukopisom. Razmišljao sam o njenom naglasku. Sviđalo mi se kako su se, ovisno o riječi koju je izgovarala, njeni mali, bijeli zubi prosijavali između punih usana. Želeći je nesmetano gledati skrenuo sam pogled na naš odraz u ogledalu iznad vrata, a onda sam se sjetio jučerašnje vožnje liftom i skrenuo misli na rad. Projekt je bio jednostavan i nije bilo teško diskutirati o par općih stvari. Govorili smo tako neko vrijeme i onda sam rekao da moram ići.

Spuštajući se nizbrdo, misli su mi se vrtjele u glavi a ja sam se trudio da ih posložim. Marion je, nesumnjivo, bila inteligentna djevojka. Već tijekom prvog susreta sam potvrdio šefovu brigu da djevojka nije koncentrirana, i još jednom sam ostao zadivljen njegovim uvidom u sve što se događalo na Fakultetu. Pored svih svojih psihičkih, fizičkih i socijalnih devijacija čovjek je bio vođa.

Sljedeći dan smo ponovno imali sastanak. Dogovorili smo se naći po noći, da se ne moramo po vrućini penjati uzbrdo.

Imao sam još jedan razlog da predložim to vrijeme sastanka.

***

Trećeg dana sam prošao pored sestre Albertine, pozdravio je klimnuvši glavom i popeo se desnom stranom velikog polukružnog stepeništa. Nisam se namjeravao penjati do jedanaestog kata kao prethodnog dana, nego sam zastao na prvom. Kada sam jučer išao gore lift me je čekao, a sada ga nije bilo. Pritisnuo sam jedino dugme koje je moralo služiti za pozivanje lifta. Čemu drugome? Je li uopće moguće voziti se liftom bez sastanka sa šefom? Šta ću reći ako me netko vidi? Razmišljao sam tako i pretrnuo sam od straha kada se Albertina zakašljala i nastavila nešto glasno mumlati.

Lift je došao kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ušao sam, povukao daske za sobom i pritisnuo dugme. Krenuli smo prema gore.

Prvih desetak katova je bilo mirno. U jednoj od radionica plakala je djevojka zato što je toga dana razgovarala sa šefom odsjeka, vjerovatno sa Lesandrićem. Poznavao sam njenu plavu glavicu, ona je bila jedan od studenata u našem laboratoriju, ali joj se sada ne mogu sjetiti imena. Nadala se kako će napokon dobiti plaću, preseliti se u grad i možda otići kod frizera, a Lesandrić joj je rekao da je njen dosadašnji rad nedostatan i da nema novaca da je plati. Tako da će sada nastaviti živjeti u radionici. Mene je čudilo da je ona uopće nešto drugo očekivala od tog kesaroša. Bilo mi je žao, ali što sam mogao? Liftu nije bilo zaustavljanja. Niti je bilo kraja takvim slučajevima.

Nekoliko ljudi je čitalo. Jedan od tih je bio momak od nekih dvadesetak godina koji je bijesno učio, misleći na kolegu od kojeg je svakako morao biti bolji na testu. U glavi je zbrajao koliko je njemu godina, a koliko tom kolegi, koliko je on već predmeta položio i koliko ima eksperimentalnih rezultata a koliko taj kolega. Rezultat svake takve računice neizbježno ukazuje da je taj koji računa ispred onoga s kim se uspoređuje. Parametri i njihovo vrednovanje su, naime, proizvoljni. Kolega, želio sam mu reći, šta ćeš onda, kada napišeš bolji test? I kada dođe sljedeći test, i sljedeći konkurent? Hoćeš li se i s njim natjecati? Pa opet nakon toga? I gdje je tome kraj?

Tada sam začuo prve note. Klavirske, kao i prvoga dana, i iz prve udaljene. Kako sam se penjao melodija je postajala glasnija i uskoro sam mogao prepoznati da klavir nije sam. Dok je klavir lijeno uvodio melodiju, kao da premišlja hoće li početi svirati koncert ili mu se baš ne dā, iz pozadine je dolazio orkestar, održavajući napetost i ne dozvoljavajući da melodija nestane. Igrali su se jedan oko drugoga, klavir i orkestar, kao dva šahovska majstora koji odmjeravaju snage. Taman kada sam bio na visini sobe iz koje je dolazila muzika – unutra je sjedila Marion i čekala mene, svog spasitelja – klavir je počeo odlučno svirati. Kao da se umorio od vlastite lijenosti ubrzao je do nevjerojatne brzine, ali je istovremeno melodijski prešao u pozadinu. Melodiju je sada svirao orkestar, lagano, kao da se ništa posebno ne događa. To su bili zvuci koji potpuno zaokupljaju pažnju i koji sve druge misli potiskuju u zaborav. Takva muzika se nameće kao najvažnija stvar na svijetu, i slušatelj ne može zamisliti da postoji nešto što bi u tom trenutku radije činio ili mislio. Baš kada je klavir preuzeo prvi plan i upao u vratolomnu kadencu, lift se udaljio. Zadnjih desetak katova sam prošao u tišini.

Gregor nije sjedio za stolom. Pošteđen neugodnosti da objašnjavam što radim u liftu u to vrijeme želio sam žuriti, ali nisam uspjevao. Padao sam sa stepenice na stepenicu, razmišljajući o onome što sam doživio. Postalo mi je jasno kakav veličanstven talent posjeduje ta djevojka i koliko je nevjerojatno da se ona i njen talent ikada prilagode zahtjevima Fakulteta. Tko je to mogao bolje znati od mene, koji sam se već devet godina prilagođavao? Ispunjavao sam svoje zadatke najbolje što sam mogao i za postignuća sam bio odgovarajuće nagrađivan. Uostalom kao i većina onih koji su shvatili što se očekuje. Bio sam jedan od tih, i tako se dogodilo da za mnoge od mlađih predstavljam nekakav uzor; u izrazima na njihovim licima sam prepoznavao vlastiti pogled koji sam nekoć uspravljao prema licima uspješnih kolega u nadi da razotkrijem tajnu njihovog uspjeha. Shvaćao sam i da sama činjenica što me je šef pozvao u svoj ured i što sam se prekjučer vozio njegovim liftom u očima mladih predstavlja zasljepljujuću čast.

A što je bilo s onima koji nisu mogli, ili se nisu željeli prilagoditi? O njima nije bilo mnogo govora. Nikada se nismo pitali gdje su i što rade, prešutno smo pretpostavljali da su otišli i da negdje drugo grade karijeru. Tada sam, spuštajući se stepenicama i po prvi put formulirajući to pitanje u svojoj glavi, pomislio, nekoliko katova iznad svoga cilja, što se moglo dogoditi sa svim tim mladim ljudima. Mnogo toga se uklapalo – događaji proteklih godina, nesreće, nestanci, šefove riječi… Koraci su mi se dodatno usporili, mučio sam se da nosim težinu te pretpostavke prema svome cilju.

Pred vratima sam ugasio cigaretu u pepeljari na stepeništu, poravnao revere sakoa i centrirao čvor kravate. Ušao sam dostojanstveno, bez kucanja. Ispričao sam se zbog kašnjenja.

– Sve u redu. – Rekla je mirno Marion. – Čekala sam te.

– Dobro. Jesi li razmislila o onome o čemu smo jučer govorili? – Pogledala me je svojim lijepim okicama kao da nije svjesna da smo jučer uopće govorili, a kamoli da je o tome razmislila.

– Naravno. – Osmjehnula se.

– I? – pitao sam. Nosila je suknju do gležnjeva i bijelu bluzu kao i sve studentice, ali su one nosile svoje bluze na način da ženskoj liniji daju primjerenu formu, dok je kod Marion ta jednostavna uniforma još više naglašavala utisak njenih grudi, struka i bokova. Moguće da je čak nosila sjenilo oko očiju. Kada je govorila sjedila je ispravno pa bi se povremeno, kao mačka kada se isteže, nagnula prema meni, još više ističući obrise svoga tijela.

– Oprosti, – počela je, – ali što sam trebala smisliti? Dajem sve od sebe da ispunim ono što se od mene očekuje i namjeravam tako nastaviti.

– Čuj, to što radiš nije loše. Sve to skupa je na dobrome putu. Samo eto, nastaje utisak…

– Da?

– Ah, šta da ti kažem? Ne znam ni sam. Slušaš li ikada muziku?

Nestalo je frivolnog iz njenog držanja. Odjednom je izgledala onako kako je trebala izgledati: uspravna, ozbiljna, koncentrirana.

– Ja volim muziku. Zašto?

– Jesi li ikada slušala muziku, svirala instrument, bila na koncertu?

Nasmijala se podrugljivo. – Pa gdje ti to živiš?

– Ja sam jednom bio na koncertu.

– Stvarno? – Ispravila se na stolici. – Kada?

– Kada mi je bilo tri ili četiri godine. Vodila me je majka.

– Od tada nije bilo koncerata. Ja sam slučajno našla note nekih kompozicija pa sam ih gledala i zamišljala kako bi to zvučalo. Znam da je to neozbiljno, ali me zabavlja.

– Mislim da je bolje maštati o takvim stvarima negdje drugo nego na Fakultetu.

– Vi svi mislite da nisam dovoljno koncentrirana na svoj projekt! Počev od šefa pa nadalje. Ali ja to jesam. Zašto nije u redu ako ja tu i tamo pjevušim neku melodiju? Pa ja ne znam ni je li melodija ispravna! – Sigurno je ispravna, želio sam joj reći, morala je biti. Kada se ljutila bila je još ljepša.

– Ali ti sigurno vidiš da ovdje nema muzike i da se takvi interesi ne podržavaju. – Rekao sam. Napravio sam pauzu, izvadio cigarete, zapalio. Pokušavao sam stvoriti privid promišljenosti. – Zar nisi nikada pomislila da odeš?

– S otoka?

– Pa da. – Gledala me je nepovjerljivo. – Daš otkaz i odeš. Nađeš drugi posao. Baviš se muzikom ako hoćeš.

– Ma daj. Od čega bih živjela? To je jednostavnije reći nego učiniti. Ja sam za ovo pripremljena. Nema toliko toga što mogu raditi. Uostalom, jesi li ti ikada bio na kopnu? Da li je tamo uopće moguće preživjeti?

– Siguran sam da jeste. – Bio sam u stanju reći bilo što, samo da jednom pređem rukom linijom koja je polazila od njenih grudi, spuštala se preko struka i bokova, nogu, i završavala u gležnjevima. Nisam razmišljao samo o njenim bokovima, nego sam, doduše vrlo nesređeno, razmišljao i o sistemu. Pa šta ako je ona bila drugačija i ako je voljela muziku? – Samoj osobi to možda nije lako, ali možda u dvoje… U dvoje je sve lakše! – Govorio sam.

– Arthure šta to pričaš?

– Vidjet ćemo.

– Ne znam… Mislila sam završiti Fakultet pa onda…

– Onda je prekasno. Ti ovdje ne možeš opstati. – Ustao sam i otvorio vrata radionice. – Dođi. – Bez riječi smo se spustili deset katova i onda sam opet pozvao lift. Približio sam se njenom gustom kosom pokrivenom uhu i zavjernički šapnuo: – Pokazat ću ti nešto. –Ušli smo u lift, u kojem su dvije osobe mogle stati jedino tijesno pripijene. Je li taj tjelesni dodir bila moja motivacija da je provozam liftom? Ne znam više.

Mirisala je kao cvijeće. Trudio sam se da ne osjeti moje uzbuđenje ali mi to vjerojatno nije pošlo za rukom. Marion je brže nego ja shvatila kakvi vidici uma se pružaju iz lifta, pa se meškoljila i okretala da što više toga upije, trljajući se od moje izmučeno tijelo. Prisutnost toga tijela joj je bila sasvim nevažna.

Prolazili smo tako katovima u tišini.

– Kakvi nesretnici! Kako je to moguće? Toliko nezadovoljstva koje se nastavlja… Zar se nitko ne zapita: zašto? Zbog čega ti ljudi troše svoje godine na nešto što nikoga ne zanima i ničemu ne služi? Jesu li oni nesposobni za nešto drugo? Imaš pravo, moramo otići. Nije važno kada. Hoćemo li ići zajedno?

– Vidim da si ti često postavljaš takva pitanja, – rekao sam. Pogledala me je preplašeno, prvi put da me je uopće pogledala od kada smo se ugurali u lift. Bila je prekrasna. Promatrala me je i dalje, kao da pokušava vidjeti što razmišljam. Tako smo se uspeli zadnjih desetak katova.

Ovoga puta je Gregor bio na svome mjestu. Pisao je nešto u knjigu, a kada je čuo da je lift stigao pogledao nas je preko naočala ne pomičući svoju ćelavu glavu. Onda kao da je klimnuo glavom u znak odobravanja i nekim mehanizmom koji nisam poznavao stvorio zavjesu između sebe i nas.

– Arthure… – prošaptala je Marion.

Lagano, kao da sam to već uradio bezbroj puta, razmaknuo sam drvene poluge iza njenih leđa. Pokušala je uzmaknuti ustranu i pokušala se zadržati za ogradu, ali sam je tako snažno gurnuo da se samo prevrnula preko ruba, kao ronitelj koji na leđa s ruba broda silazi u more. Vratio sam poluge i osigurao ih pa sam se nagnuo da promatram kako njeno tijelo bez glasa propada stotinama katova Fakulteta i nestaje u mraku dubine.

Izišao sam iz lifta i počeo se spuštati stepenicama, polako, ni o čemu ne razmišljajući. Na prvom katu sam instinktivno krenuo desno, ali sam se na vrijeme zaustavio i spustio lijevim stepeništem do prizemlja. Privukao sam pozornost gospođe Albertine tako što sam na trenutak zastao ispred portirnice. Kada sam bio siguran da me gleda, izgovorio sam polako:

– Pozovite čistačice gospođo. Dogodila se nesreća. – Nekako sam znao da će me razumjeti ako gleda u moje lice i ako govorim polako.

Otišao sam kući i iscrpljen se srušio u krevet. Marion nije napustila moje misli, ali je bilo važnije da se naspavam. Posljednje čega se sjećam je da sam razmišljao o tome kako sljedećeg dana imam prvi sastanak u funkciji šefa vlastite radionice.

I kako je važno da krenem rano da izbjegnem vrućinu.

Konstanz–Freiburg 04/2012 – 05/2014